Nije dugo trebalo da bivša novinarka, poduzetnica Mirjana Hrga objavi novi status na Facebooku.

Kakva je ovo panika oko Facebooka? Vidim da i pametni ljudi dijele neke statuse koji im garantiraju da njihove slike i jos nešto (?) neće biti korišteno kako ovima padne na pamet. Ja nemam ništa protiv. Štoviše, baš bih voljela da podijele moje slike iz Gaze, ludovanje s kanalizacijskim cijevima i sličnim alatima za silovanje povijesnog dostojanstva u arheološkom eldoradu, u hrvatskom biseru Osoru i tako... Ima toga još. A privatne slike? Važno da su dobre. Koga briga...’, napisala je.

Hrga inače na Facebooku bez dlake na jeziku komentira aktualnosti i dijeli anegdote iz privatnog života. Nedavno se oglasila o tragediji u kojoj je Mario Banožić izazvao prometnu nesreću u kojoj je poginuo 40-godišnji muškarac.

Mirjana Hrga redovito na Facebooku komentira aktualnosti
Josip Regović/PIXSELL 

Danas je Banožić, sutra nažalost netko drugi. Ne mogu reći da sam imala simpatiju i podršku za njegov ministarski rad. Ljudski i prije svega, kad čujes ovakvu vijest, žališ za čovjekom kojeg više nema, suosjećaš s njegovom obitelji. No, ima jedan "ali" koji ljudi željni gađenja po svaku cijenu često zaboravljaju: i s jedne i s druge strane priče to je mogao biti bilo tko od nas ili naših. Nesreće se nažalost događaju. Zbog neoprostivih prijestupa čovjeka, ali i na najgljuplje i najčudnije načine. Ne daj Bože nikome. Međutim, u smislu javnosti, nije isto kada se to dogodi nepoznatoj ili poznatoj osobi. Nije isto ako se to dogodi siromahu ili bogatašu. Jednostavno, ponašanje ljudi nakon ovakvih nesreća najčešće govori o onima - kojima se to nije dogodilo’, napisala je i dodala:

Mirjana Hrga redovito na Facebooku komentira aktualnosti
Neva Zganec/PIXSELL 

Piše jedan čovjek u tekstu "Oholi Banožić". Možda i je, ali za mene je super oholost kada iz pozicije nenarušenog života odmah udariš po nekome tko se u tom trenutku drži za ivicu provalije. To ljudi ne rade. Iskreno i prije svega žale žrtvu i obitelj, ali mole i za snagu onoga koji će s teškom spoznajom morati živjeti do kraja života (nema gore kazne) i moli Boga da mu se to nikada ne dogodi. Svaka čast onima koji nikada nisu stisnuli gas preko propisanog ograničenja brzine. Svaka čast i onima koji nakon gemišta dva ili pive pozovu taksi... Oni imaju pravo držati moralne lekcije, ali takvi zasigurno nisu za takvo što zainteresirani’.