MIRJANA HRGA: 'Bila sam u čudu kada mi je jedna od mojih najdugovječnijih prijateljica mrtva ozbiljna izjavila...'

‘Bila sam u čudu kada mi je jedna od mojih najdugovječnijih prijateljica, mrtva ozbiljna izjavila: "Znaš, radit ću na tome kad ostarim da ne budem čangrizava baba, teško podnošljiva i vlastitoj djeci. Užasno je vidjeti nekoga tko je star i zločest." Mislila sam da pretjeruje. Možeš proći svijet, ali baš u malim mjestima, gdje vrijeme teče drugačije, konture su jasnije, pojave gotovo u potpunosti ogoljene i spoznaje lakše. U takvim sredinama kao da nema čvrstih pravila, nego neke luckaste "plemenske" podjele utemeljene na nečemu što odavno ne postoji i nema nikakvu realnu važnost, ali nitko im to nije rekao. U pravilu, jedni druge ne ljube, ne pronalaze lijepe riječi jedni za druge, ali ipak funkcioniraju u nekim samo njima jasnim "klanovima". Desetljećima. Sve pršti od neiskrenosti, a najtužnije, u konačnici i od vidljive pohlepe, iako su mahom odreda u godinama kada im sve manje treba, a ionako su imućni. Zapravo, teško je shvatiti zašto im je toliko stalo da dvorište prošire još za jedan metar, pregrade ulicu za vlastitu korist i slične radosti. Nikad im dosta. Boje se čim netko dođe da će im nešto uzeti. Kao da će vječno živjeti, a nakon njih ionako svijet propasti. Ljubomora na sve što nisu oni, a oni su to što jesu. Ne želiš to biti. Tu nema dobrodošlice. Nema čak ni neutralnosti. Samo zuje i smišljaju. Kao da su kruha gladni’, napisala je i dodala:

‘Npr. u vrijeme COVID-a optuže nekoga "tko nije njihov" da "skriva Slovence" (Bože mi oprosti, kao Židove u Drugom svjetskom ratu), pa policija čovjeku, kao zadnjem kriminalcu, stvarno pokuca na vrata. Oni uživaju. Neki te nikada ne pozdrave iako se nikada niste ni upoznali pa ni stigli jedno drugome zamjeriti. Smetaš im. Ni sami ne znaju zašto. Pristojnost bi bila slabost. Pristajanje. Prihvaćanje. To je već razlog da ih se drugi iz klana odreknu. Svako zapažanje koje ne bi bilo po njihovoj volji, pokušavaju vratiti na najmizernije načine. Ako treba, u nedjelju navečer kosit će travu makar se gosti više nikada ne vratili u njihovo mjesto. Uživaju u pakosti. Gledaš kako očigledno rastu u svojoj neobjašnjivoj mržnji i gluposti. To je jedini trenutak kada se taj sloj ljudi stvarno osjeća dobro. Dođe ti da ih zagrliš... Ili - pas od divne susjede ulijeće u tuđu kuću. Umjesto da se gospođa ispriča, ona mrtva ozbiljna, kao drski Titin general pita: "Vi ne zatvarate vrata svoje kuće?!" Ma ajte! A da vi to tele stavite na povodac? Ni brnjica ne bi bila na odmet. Mala mjesta su sjajan skener ljudske oholosti, ali istovremeno i velikih ljudi. Tu se najbrže uči "što ljudi jesu ili mogu biti" pa onda i razlika na kojoj se gradi odnos prema životu i poštovanje prema onima koji nisu pristali biti crtica u jednoj ovakvoj priči’.