Emotivni Miletić: 'Zahvalan sam na mojim kćerima i na mojoj dragoj koja me vratila u...'

‘I tako... dobivam poruku od dragog prijatelja moli me kontakt od fra Pavića... teško bolesna jedna beba. Drugi prijatelj bio na sprovodu mlade djevojke. Sam sam prošao što sam prošao i pritom stekao mnogo prijatelja u duhu, ali i mnogo podsmjeha onih koji misle da bismo svi mi trebali činiti nešto ili ne činiti kako oni drže ispravnim. Istina života je ta da nisi svjestan koliko ti je dobro unatoč svim teškoćama... jer svi možemo uvijek izgubiti nešto/nekog što ti oduzme potpuno tlo pod nogama. I kada promatraš ovaj svijet koji je katkada potpuno u sjenama, kada vidiš da i tvoje srce potamni, kada susretneš svu tu patnju i nepravdu golemu, čak i tamo gdje ju najmanje očekuješ... shvatiš koliko je sve ovo što nas okružuje krhko i prolazno’, napisao je.

‘Sve je baš tako prolazno. I sve tako brzo prolazi. I onda si posvijestiš: moram biti zahvalan. Prvo, na daru vjere. Bez koje bih ja osobno odavna umro u sebi i bio samo gola ljuštura hodajućeg komada mesa i kostiju. Onda zahvalan na mojim kćerima. Što ih imam uz sebe. Onda na mojoj dragoj koja me vratila u smisao. Onda na svim onim ljudima koji me čine boljim nego li što sam bio jučer. Na prijateljima koji me ne napuštaju. I onda shvatiš... nema drugog puta osim puta zahvalnosti. Oprostiti svima sve. Jer sam i sam potreban oprosta. Stvarati svaki dan. Makar i nešto najmanje. Samo da dan nije otišao u prazninu. Ne zaboraviti na čovječnost. Na vrijeme za voljene. Na čašu vina s prijateljima. Na dobru knjigu. Na druženje. Na dobar trening. Na vjernost Onome koji je dopustio da i današnji dan - jesam. Koji mi je dao priliku da pokažem koliko mogu toga učiniti, ali i koliko sam potreban zajedništva i Njegove pomoći. Zahvalan na suncu i na kiši. Na buri i na jugu. Na svakome udisaju. Zahvalan i na padu i na prilici ustajanja. Postati svjestan. I takav, ufam se, i sam dočekati moj trenutak kada budem pozvan iz ovoga ovdje u ono - ondje... da bi bilo konačno dobro’, dodao je.