MARIN MILETIĆ: 'Djeca ne poštuju roditelje, a svećenici više brinu za automobilima, dobrim cipelama i odnosima s...'

‘Čitam o čovjeku koji je spalio Kuran u Švedskoj, ispred tamošnje džamije. Grozim se tog čina kao i svakog čina kroz koji sebi netko uzima za pravo najgrublje vrijeđati nečije svetinje. Stvorili smo svijet koji više ne poštuje svetinje. Djeca ne poštuju svoje roditelje. Roditelji stare napušteni i zaboravljeni od vlastite djece. Učenici ne poštuju učitelje koji su postali puki birokrati u strahu od osvete roditelja koji liječe vlastite rane i komplekse preko djece. Treneri su podlegli pod pritiskom mlakosti medija i društva pa su se pretvorili u bljedunjave uplašene barbike, oni koji bi trebali biti više sličiti Conanu Barbarianu u odnosu prema svojim sportašima. Svećenici više brinu za automobilima, dobrim cipelama i odnosima s političarima nego li za vjernosti evanđelju pa se čude kako im se prazne crkve’, napisao je i dodao:

‘Stvorili smo društvo koje najgrublje difamira vrijednosti na kojima počiva civilizacija tisućama godina. Stvorili smo svijet u kojem agresivne woke skupine djecu potiču da mijenjaju spol, ljudima se oduzima sloboda i prisiljava ih se na cijepljenje eksperimentom koji im šteti zdravlju, u kojem bolesni muškarci odjeveni u ridikuloznu odjeću golih tijela plešu pred djecom u vrtiću. Svijet im kliče i plješće, a društvo tone u propast. Sliči mi to sve pomalo na pijani orkestar na Titaniku koji je svirao najljepše skladbe dok se brod lomio i tonuo prema bezdanu. Morat ćemo se vratiti korijenju. Onim istinama koje su nam omogućile preživljavanje kroz sve oluje ratova i moralnih dekadencija i nastranosti. Moramo se vratiti Bogu. Ljubavi. Opraštanju. Miru. Obitelji. I čuvanju naših svetinja. A onaj tko istinski ljubi vlastite svetinje NIKADA ne može na svetinje drugih gledati s porugom, a kamoli da ih ništi ili oskvrnjuje. Nekako mi se čini da nam prolazi zadnji vlak koji bismo trebali uloviti i da lokomotivu okrenemo prema onom vrijednome, prema onome dobrome i svetome. Da se jednog dana ne probudimo u smrdljivoj močvari iz koje nećemo uspjeti izaći’.