IVAN PERNAR: 'Ženama je danas teško primiti i spužvicu u ruke, a kamoli napraviti pošten ručak. Ja to vidim po mom...'

‘Neki prigovaraju na cijene hrane u restoranu, ali nitko im ne brani da sami skuhaju što ih je volja.
Ali ljudi su lijeni, ne da im se kuhati, gušt im je jest u restoranu. Ja recimo ne jedem po Dubrovniku u restoranima, ali uvijek su puni, to vam je istina, ne možeš do mjesta doći. Ne pada mi na pamet raditi to što ljudi rade, odu u restoran, naruče, pojedu i onda gunđaju da im je skupo. Pa ako vam je skupo nemojte jesti tamo. Jedna moja prijateljica, Poljakinja, nikad to neću zaboraviti, ona je navečer otišla na stijene, gledala zalazak sunca i jela što si je pripravila i uživala u trenutku, ali ne. Ljudima je bitno da sjede za stolom, da ih netko služi, da im netko drugi priprema, da im netko drugi toči vino u čašu, da netko drugi pere njihovo suđe (jer tako je valjda romantičnije). Ha dame i gospodo, budite spremni to i platiti onda. Ženama je danas teško primiti i spužvicu u ruke, a kamoli napraviti pošten ručak ili večeru. Ja to vidim po mom apartmanu, gosti imaju veliku kuhinju, ali neće ljudi kuhati, ostave onu take away ambalažu iz McDonaldsa ili KFC-a’, napisao je i dodao:

‘Ispričat ću vam anegdotu iz Zambije, kad sam bio u jednom super hostelu u Livingstonu jednostavno sam se zaželio druženja s bijelcima i otišao bih u dućan, kupio hrane za recimo 20-ak eura i napravio neku lijepu večeru. Kupio bih smeđu rižu, povrće nekakvo, sve to zmiksao, dodao začine i to je bilo ukusno. Potom bih išao od bijelca do bijelca u hostelu i pitao ih žele li se pridružiti, i mlade i stare. Bila su to luda vremena, ljudi su bili oduševljeni, sjelo bi nas 10 ili 12 za stol, svatko bi donio nešto, netko bocu vina, netko nešto slatko, svatko je na neki način htio doprinijeti. Mi smo od toga napravili gozbu i imali vrhunsku atmosferu. Bio je ugođaj kao za blagdane, imate bakicu iz nekadašnje Rodezije koja je pričala dogodovštine iz vremena kad ju je kao mladu djevojku majka učila o tome kako se rukuje puškom jer je tada bila borba protiv Mugabeovih komunista. Bio je sredovječan čovjek koji bi pričao kako izgleda život u Južnoj Africi pod Mandelinim komunistima. S druge strane, imate neku mladu Nijemcu, Kanađanku, jednom je bila stjuardesa iz Rusije. Jednom kad su ljudi to doživjeli, htjeli su i da sutra to ponovimo. Uvijek se poslije neka mlada djevojka ponudila da opere suđe, isto bi se dogodilo i kad bi išao kuhati, to je bila prilika i za druženje i socijalizaciju. Pitala me jedna crnkinja u kuhinji zašto kuham za sve, i zašto uvijek ja plaćam za hranu. Rekao sam joj da je to zato jer ako ja ne preuzmem inicijativu, da neće nitko drugi, a meni je to bila uživancija. Smijalica s ljudima i baš to što smo bili raznih dobi je dodatno začinilo atmosferu. A pazite, mogao sam ići za sitne pare u neki restoran da mi crnci kuhaju, da me služe, i da mi otvaraju pivu. Ali meni su veći gušt bila ta druženja’.