Književnica Vedrana Rudan je na svojoj stranici Rudan.info objavila tekst pod nazivom 'Deratizirajmo Hrvatsku', u kojem se raspisala o nasilju nad ženama, potaknuta stravičnim slučajem u kojem je muškarac u Gradačcu ubio nevjenčanu suprugu te još dvije osobe.
‘Vijest da je nabildana zvijer ubila ženu u BiH odjeknula je “Regionom” zato što je ovo ubojstvo bilo posebno odvratno. Mužjaci ubijaju žene, ali do sada još nismo vidjeli direktan prijenos. Moj unuk mi ga je želio pokazati, odbila sam. Svi njegovi iz ekipe su ga nekoliko puta pogledali, klinci imaju četrnaest godina i fascinirani su. Snimak je skinut s mreže ali portali ne prestaju pisati o “jezivom zločinu”. Svaki dan saznajemo nove detalje, čitamo intervjue s bližom i daljnjom rodbinom žrtve, milijun klikova, o komentarima bolje ne govoriti. “Analitičari” su se uključili u diskusiju, nema onoga tko o odvratnom ubojici ne misli sve najgore. Oni koji znaju sve o ženama opet naglašavaju da uvijek treba čuti i drugu stranu. Druga strana je, navodno, počinila samoubojstvo, pa nikad nećemo moći biti sto posto sigurni nije li ona žena, ona lijepa žena ipak bila sama kriva. Da ga nije “odabrala”, znamo da su žene te koje biraju, je li, da se nije dotjerivala, da.. Bila bi živa, je*i ga. Ništa novo’, započela je objavu.
‘Očekivan je i “prosvjed” u hrvatskim “većim” gradovima gdje su žene digle glas protiv femicida. Prosvjedovale su, po tko zna koji put, na isti glupi način. Skupile su se, ovaj put u zaista zanemarivom broju, bilo je vruće, i zazivale izglasavanje posebnog zakona koji će sankcionirati femicid ili prevedeno, femicid bi u Kaznenom zakonu bilo posebno krivično djelo. Mili bože! Može li gluplje? Čuli smo da tako nešto u EU postoji pa zašto i mi ne bismo digli nogu? Što bismo time dobile mi žene? Ništa naravno. Je*e se mužjacima za zakon, većina od njih, pretpostavljam, prati praksu. Hrvatska je već trideset godina ženomrzačka katolička vukoje*ina u kojoj se svaki zakon tumači onako kako gazde kažu. Gazde su mužjaci kojima je zločin kad naši huligani krenu u Grčku da bi se mlatili pa tamo budu uhićeni. To su “naša dica”, “hrvatski građani”, zato je hrvatski vrh krenuo u Grčku da bi se na licu mjesta uvjerio da našoj “dici” u grčkom pritvoru nitko neće uvaliti kurac u domoljubnu, herojsku gu*icu. A što se dešava kad u Hrvatskoj najebe neko smeće, nekakva femina, preciznije “ku*** koja provocira”? Ne tako davno jedan je mužjak silovao hrvatsku građanku, sutkinja, sutkinja, sutkinja, ne sudac, ocijenila je da mu je olakotna okolnost to što je dragovoljac Domovinskog rata? Može li niže? Može li gadnije? Je li to dno? Teško, ovo je Hrvatska. Silovanje je u Hrvatskoj nacionalni sport, mužjaci vrlo dobro znaju da mogu dobiti i “rad za opće dobro”, jedan od njih je to dobio u Zadru ne tako davno. Da li one žene koje su prosvjedovale i koje traže da se “femicid” posebno strogo kažnjava zaista vjeruju u to što govore ili su samo naivne, da ne upotrijebim žešći izraz?’, napisala je u nastavku, a potom zaključila:
‘Našim kaznama ništa ne fali. Problem su državni odvjetnici i suci, preciznije, pošto su u većini, državne odvjetnice i sutkinje. Hoće li mužjak za ubojstvo žene dobiti šest mjeseci rada za opće dobro ili četrdeset godina robije ovisi o onima koji dijele pravdu i onima kojima pravdodjeliteljice služe. Sve ostalo je lajanje na mjesec i fotkanje na hrvatskim trgovima u “većim” gradovima. Postoji li rješenje? Naravno. Svaka djevojčica bi čim stane na noge morala krenuti na tečaj samoobrane, a čim napuni osamnaest godina kupiti pištolj. Da je ona nesretnica koja se tresla kod tetke dok je čekala egzekuciju bila naoružana bila bi i živa. Doduše, u Hrvatskoj bi, zato jer je žena, dobila četrdeset godina robije. Zato žene nenaoružane čekaju smrt? Ili se živo sjećaju slučaja Magaš kad je žena zbog “prekoračenja nužne obrane” osuđena na robiju, ostala je bez djeteta. Kad je puštena na slobodu dijete joj nije vraćeno, a zabranjen joj je ulazak u Zadar. Mnogi se iz njenog kraja i danas pitaju zašto nije živa spaljena? Cure moje drage! Koliko puta ću vam reći? Oružje u ruke. Govorim iz iskustva. Moj otac je moju mamu, pokojnu sestru i mene godinama mlatio. Kad sam ga jednom gotovo ubila, smeće se smirilo do smrti. U Nacionalu sam u kolumni objavljenoj u lipnju 2006. napisala: ‘Hrvatske žene drže da je bolje da ih ubije muž nego hrvatsko pravosuđe. Imaju pravo, muka je kraća’. Zalažem se za nasilje? Ne. Zalažem se za deratizaciju’.
Podsjetimo, Rudan jer ranije otkrila da je čak dvaput pokušala ubiti svog oca.
‘Pokušala sam ubiti oca kad sam imala 15 godina, ali mi nije uspjelo. Pokušala sam i s 20, ali je jedva ostao živ. On je mene uhvatio, ja sam imala 21 godinu, diplomirala sam i radila. Bila sam normalna žena. Tada su se nosile mini suknje pa su onda preko noći došle u modu maksi suknje. Ja sam kao i svaka mlada djevojka pratila modu. Onda sam bacila mini suknju i navukla maksi. Onda je on došao u našu kuhinju, prostački me odmjerio i kaže mi ‘jučer si bila k*rva, a danas si časna sestra, odluči se‘. Ja mu na to odgovorila ‘ne s*ri‘. To je bio prvi put da sam u životu digla ton na oca. On, divljak, meni komentira suknju koju sam sama kupila. On je tada prišao meni, zgrabio me za odjeću i bacio u stakleni ormar. Bila sam sva u krvi i staklu. Majka se tresla. U tom momentu sam uzela šerpu punu gulaša i bacila mu je u glavu. On se nekako odmakao, bio je sav u krvi, majka je skoro umrla. Ja sam ga htjela ubiti. Odvela ga je onda majka doktoru, zakrpao mu je rane i nakon toga se vratio u svoj kafić i rekao konobarici da sam ga htjela ubiti. Konobarica mu je tad rekla: ‘A šta je do sad čekala?’. Tada sam otišla od kuće u namjeri da se više nikada ne vratim’’, ispričala je u emisiji ‘TV lica kao sav normalan svet’, piše Dnevni avaz.
.png)
.png)
'Da je lako, nije. Ali ide!': Kosor objavila nove fotografije iz bolnice
Dikan iznenadio objavom: 'Halo hejteri, ovo je napisano za vas!'
Djetinjstvo Martine Dalić: Najviše vremena provodila je s djedom, a evo u kakvom je odnosu bila s ocem
Kosor se javila iz bolnice: 'Svaki korak mala pobjeda. Ne odustati, zar ne?'
Razotkrivanje misterija: Casino igre i praznovjerje