Književnica Vedrana Rudan, koja je poznata po tome da bez dlake na jeziku komentira aktualnosti i dijeli svoje stavove o određenim temama, progovorila je o djeci i roditeljima.
‘Djeca su jedino što nas može učiniti apsolutno sretnima i apsolutno nesretnima. Nažalost, ne postoji škola za ljude koji žele imati djecu. Kad bi postojala i kad bi budućim roditeljima netko stručan objasnio što ih čeka, bilo bi nas manje na kugli zemaljskoj. Ovaj užas koji se dogodio u Srbiji nije srpska priča. Zapuštena djeca ili djeca odgajana da budu nasilnici žive svagdje oko nas. Jednako u Americi kao i u Hrvatskoj. Baka sam četrnaestogodišnje unuke, slušam njezine priče, kosa mi se diže na glavi. Današnja djeca ili već jesu monstrumi ili su na dobrom putu da to postanu. Ipak, to se nikad dovoljno ne naglašava, uloga roditelja je presudna u svakoj horor priči u kojoj su djeca glavni junaci. Nažalost, mi analiziramo djecu nasilnike umjesto da ih država oduzme roditeljima’, rekla je u intervjuu za Kurir.
Rudan smatra da se majka i otac ne mogu ‘ubijati od posla’ i istovremeno biti roditelji.
‘Roditeljstvo je posao koji nema radno vrijeme. Robijanje na jako duge staze, a sloboda je neizvjesna. Današnja "djeca" žive s roditeljima do svoje četrdesete jer ne mogu otići u podstanare ili kupiti stan. Plaće su za obične ljude u čitavom svijetu toliko bijedne da većina ljudi radi nekoliko poslova da bi preživjela. Kako u taj pakao ubaciti brigu o djetetu, razviti ljubav prema djetetu, izvesti ga na pravi put? Pojma nemam jer sam bila majka male djece u nekim boljim vremenima’, poručila je.
A evo što kaže je li sretna što je svoju djecu izvela na pravi put.
‘Presretna. Muž i ja imamo troje djece, sad su to zreli, normalni ljudi, ali mi smo se trudili da tako bude. Davali smo sve od sebe. Ja sam bila i, nažalost, ostala majka kvočka. Znam sve njihove muke i probleme i pokušavam im i danas pomoći. Unučica koja me je inspirirala da napišem ovu knjigu naša je velika sreća i istovremeno izazov. Kako joj objasniti zamke koje mora izbjeći, iskušenja pobijediti, probijati se kroz život pameću, ne ljepotom. Mi joj sigurno nikad ne bismo dali pištolj u ruke i pretvorili je u ubojicu. Ona je sportašica i odlikašica koja u obitelji živi okružena ljubavlju, ne agresijom. Iza svakog "zlog" djeteta stoje roditelji koji to nisu smjeli biti’, objasnila je.
Također, progovorila je o empatiji.
‘Za empatiju nikad ne može biti kasno. Ona se djeci pokazuje primjerom, prije svega u njegovom domu. Voli mamu, tatu, prijatelje, mačku, baku, djeda, pomozi slabijem od sebe. Pištoljem i nožem se ne rješavaju problemi. I govori kad ti je teško. Zlostavljana djeca najčešće šute jer nikome ne vjeruju. Profesori ih gledaju kroz ocjene, roditelji kroz ocjene i sportske uspjehe. Netko bi trebao reći i profesorima i roditeljima da su i Einstein i Đoković biljke koje niknu jednom u nekoliko stotina godina, ako. Biti dobar, pristojan, tolerantan i pažljiv mnogo je lakše nego osvojiti Roland-Garros, ali i mnogo bitnije’, zaključila je.
.png)
.png)
'Da je lako, nije. Ali ide!': Kosor objavila nove fotografije iz bolnice
Dikan iznenadio objavom: 'Halo hejteri, ovo je napisano za vas!'
Djetinjstvo Martine Dalić: Najviše vremena provodila je s djedom, a evo u kakvom je odnosu bila s ocem
Kosor se javila iz bolnice: 'Svaki korak mala pobjeda. Ne odustati, zar ne?'
Razotkrivanje misterija: Casino igre i praznovjerje