'KRAJ JEDNOG USPONA POČETAK JE NOVOG': Bernardić je ostvario svoj san, otkrio nam je s kakvim se izazovima nosio

Atraktivan političar sportskog duha Davor Bernardić ostvario je svoj san - popeo se na vrh Triglava. Nama je otkrio s kakvim se izazovima nosio na putu do toga podviga koji mu je, uz bolove i teškoće, na kraju donio onaj neopisivi osjećaj ispunjenosti.

Što vam je bilo najveći izazov u postizanju toga podviga?

Spuštanje. Kako nisam otprije poznavao stazu, kada smo se spustili s vrha do prvog planinarskog doma Kredarice, mislio sam da je najstrmiji dio iza nas. Skinuo sam sa sebe uže feratu koja osigurava da ne sletiš u provaliju i ako padneš. Bila je to greška. Sada mi je to smiješno, ali tada nije bilo. Na tom su dijelu pojedine dionice okomite pa sam se morao spuštati po 20-ak metara niz stijene bez zaštite, pridržavajući se za željezne sajle i klinove koji su postavljeni na stazi.

Je li bilo nezgoda ili ste vrh osvojili bez previše muke?

Lakše se popeti nego spustiti, mada je iznimno naporno. Otprilike više od šest sati penjanja bez stajanja do vrha, sa stajanjem i osam sati. Prvo smo se navečer popeli do najvišeg doma Planike, koji se nalazi na oko 2500 metara nadmorske visine. Kratko smo odspavali, probudili se oko 3 i već prije 4 ujutro bili na putu prema vrhu. Triglav je najljepši u zoru, kada izlazi sunce. Uz jak vjetar i temperaturu manju od 10 stupnjeva usred ljeta čini vam se kao da ste na drugom planetu. Prekrasan osjećaj. Slijedi spuštanje, a mišići su već umorni pa uvijek prijeti opasnost od ozljede ako niste dovoljno koncentrirani.

Kako su izgledale pripreme za uspon?

U tome je i bio problem. Nisam se posebno pripremao. Mislio sam, mogu ja to. Redovito planinarim, doduše na kraćim rutama, redovito vježbam, cijeli se život bavim sportom - judo, karate, boks, košarka, badminton, trčanje, vaterpolo... Što je to za mene. Zadnjih sat i pol spuštanja, doslovno po najblažem dijelu staze, bilo je najnapornije. Boljeli su me kvadricepsi, a stopala su bila bolna i užarena. Ostali smo i bez vode. Kada smo ugledali početak male rijeke Triglavska bistrica, doslovno smo uronili glavu u vodu i počeli piti. Kakvo olakšanje...

Kakvu ste opremu nosili sa sobom? Kada bi netko zavirio u vaš ruksak, što bi ondje našao?

Vodu, feratu za vezanje, kacigu, lampu za glavu, rezervne majice, jaknu, duge hlače, čarape, rublje, higijenski pribor, malo kruha, špeka i luka, a to je za nas iz sljemenske škole najvažnije za energiju...

Što prvo napravite kada dođete na cilj?

Podignem ruke u zrak kao da sam dao gol... šalim se. Skoro, zahvalim dragom Bogu što sam stigao i što je još jedan uspon iza mene. Znate kako se kaže: kraj jednog uspona početak je novog! To se može aplicirati na sve životne sfere.

S kim planinarite? Jeste li član nekoga planinarskog društva? Jeste li u mladosti zavoljeli planinarenje ili je to došlo s godinama? Mnogi su bili u izviđačima...

Član sam planinarskog društva, a planinarim obično s prijateljima, i to posljednjih 15 godina. No i tim se mijenja, nisu svi u kontinuitetu cijelo vrijeme. Na Triglav sam se popeo sa svojim prijateljima Markom iz Zagreba i Urošem iz Kranja. U izviđačima sam bio dugo godina i tako otkrio mnoge hrvatske planine. No ljubav prema planinarenju došla je poslije. Kad sam bio klinac, to mi je bilo dosadno. Tada su me više privlačili društvo, logorska vatra i spavanje u šatoru.

Za ovakav je uspon doista potrebna odlična fizička spremnost, a vaša je na zavidnoj razini. Što trenirate i koliko često?

Bavim se penjanjem, rjeđe boksom i barem četiri puta tjedno idem u teretanu. Mogao bih biti u puno boljoj formi, ali nisam fanatik kada je u pitanju sport. Ovakvim ritmom održavam napet tonus mišića i bistru glavu, a mogu jesti što god i kada god poželim. To je ipak najvažnije...

Koji sljedeći vrh želite osvojiti?

Volio bih se popeti na Mont Blanc, Dolomite i/ili Kilimandžaro, ali za to treba ipak više vremena. Nešto od toga u planu je za sljedeće ljeto, ali vidjet ćemo što. Jedno je sigurno, nema predaje!