SABINA GLASOVAC: 'Hrvatska je jedno od najnesigurnijih mjesta za žene u EU, živim za dane kad će roditelji s djecom...'

Razgovarali smo s potpredsjednicom Hrvatskog sabora i predsjednicom Odbora za ravnopravnost spolova, SDP-ovom Sabinom Glasovac o sveprisutnoj temi nasilja u našem društvu potaknuti nizom svirepih ubojstava žena o kojima čitamo u posljednje vrijeme. Otkrila nam je i kako gleda na verbalno nasilje koje dominira domaćom politikom te je li ikada i sama dignula ruku na nekoga.

Jeste li se ikada u svojoj obitelji susreli s obiteljskim nasiljem? Je li netko od vaših poznanika tražio ozbiljnu pomoć zbog obiteljskog nasilja?

Ni ja ni itko u mojoj užoj obitelji nije bio izložen obiteljskom nasilju. No to ne znači da ne poznajem niz žena koje su žrtve ne samo fizičkog ili seksualnog nasilja, nego i onoga drugog - psihičkog ili ekonomskog koje možda nije toliko vidljivo, ali je jednako brutalno i ostavlja trajne i duboke posljedice na žrtvama. Tijekom života jedna od tri žene bit će izložena nekoj vrsti fizičkog ili seksualnog nasilja, a svaka četvrta obiteljskom nasilju. Nasilje je, nažalost, svuda oko nas.

Jesmo li kao društvu, nebitno je li riječ o hrvatskom ili bosanskohercegovačkom, mogli i trebali učiniti više?

Pitanje je koliko smo uopće učinili. U Hrvatskoj se već dugo šalje poruka tolerancije i razumijevanja nasilnika, i to na brojne načine. Primjerice izricanjem zakonom propisanih minimuma pri kažnjavanju, smanjivanjem ionako niskih prvostupanjskih kazni na višim sudskim instancama, davanjem 50% popusta na kaznu za nasilje ako se plati odmah, zamjenjivanjem kazne radom za opće dobro. Olakotne okolnosti pronalaze se u alkoholizmu, braniteljskom statusu, odlikovanjima… Činjenica je da brojni prokazani i dokazani nasilnici i dalje figuriraju kao ‘društveno ugledne’ osobe. Evidentirani i prijavljivani nasilnici slobodno šetaju ulicom i dalje mlate, maltretiraju i ubijaju svoje žrtve zbog neuspostavljanja funkcionalnog sustava prevencije i borbe protiv nasilja. Socijalne službe, policija pa i sudovi propuštaju reagirati iako često imaju i više nego jasne znakove buduće eskalacije nasilja. Svime ovime šalje se nedvosmislena poruka da država ne samo da tolerira nasilje, nego u načelu prezire žrtve, prezire žene. Država, nažalost, nema nikakav problem s tim da žrtve nasilja dodatno viktimizira smijući im se u lice ovakvim presudama i propustima, aktivno ih odvraća od prijavljivanja nasilja. Ubija im nadu i vjeru u vladavinu prava i pravnu državu koja će štiti oštećene i najslabije u ovom društvu. Država za nasilje nalazi bezbroj opravdanja i olakotnih okolnosti.

Femicid je postao gotovo pa svakodnevna pojava u regiji. Brojne žene, u strahu od svojih partnera, traže mir u sigurnim kućama, nastoje od institucija dobiti potporu, a to se ne događa. Kakva je situacija u Hrvatskoj po tome pitanju?

Hrvatska je jedno od najnesigurnijih mjesta za žene u Europskoj uniji, treći smo po broju ubojstava žena. Samo prošle godine ubijeno ih je 13, u posljednjih 20 godina više od 400. To samo govori koliko je ovaj problem ozbiljan i raširen. Sigurne kuće sada postoje u svakoj županiji jer je to bila obveza preuzeta ratifikacijom Istanbulske konvencije. No pitanje potrebnih kapaciteta i održivosti njihova financiranja nije riješeno. Kao što stambenom politikom nismo osigurali sigurno zbrinjavanje žrtava nasilja nakon izlaska iz sigurnih kuća.

Znamo da su zakoni jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Je li najvažnije educirati mlade generacije tijekom osnovnog školovanja? Kolika je važnost mirnog rješavanja konflikta, razgovora, empatije?

Edukacija je ključan instrument prevencije. Uvođenje kvalitetnoga građanskog odgoja kojim se, među ostalim, razvija empatija, mirno rješavanje sporova, dijalog, nediskriminacija i poštovanje svakog ljudskog bića ne smije ostati samo na entuzijazmu i volji mahom progresivnih lokalnih čelnika, nego obaveza cijele države da preuzme odgovornost za generalno zdravlje nacije i generacija koje dolaze. Kada bismo tome dodali ozbiljnu strategiju prevencije i borbe protiv femicida te nasilja uopće, snažniju internu koordinaciju institucija i njihovu suradnju s civilnim društvom, edukaciju sudaca i ujednačavanje sudske prakse koja će djelovati tako da odvraća (potencijalne) počinitelje od nasilja, a ne da odvraća žrtve, onda bismo se mogli nadati pozitivnim iskoracima i preoblikovanju društva u cjelini. Odgovornost države ne može zamijeniti obiteljski odgoj. U razbijanju diskriminatornih društvenih obrazaca i razvijanju zdravog odnosa prema ženama jako je važno kako majke, ali i očevi odgajaju svoje sinove.

Ubiremo li danas, kao društvo, plodove ratnih zbivanja koja su svima promijenila život? Je li nasilje postalo način komunikacije?

Najlakše je to pripisati ratnim zbivanjima od prije trideset godina. Koliko dugo ćemo rat koristiti kao ispriku? Uzroci su različiti. Društvo se sastoji od pojedinaca. Nasilje kao oblik komunikacije uvijek su birali slabići koji se sa svojim frustracijama, nemoći, traumama, nedostatkom integriteta i digniteta nisu htjeli drukčije nositi. U nedostatku osobne snage i samopouzdanja vide snagu u pripadnosti grupi/hordi, umišljenoj poziciji (nad)moći ili šakama. Na nama svima je da se kao osobe prema takvim znamo postaviti, a na državi i sustavu da nasilne članove društva na vrijeme detektira, neutralizira i sankcionira.

Politika nije imuna na nasilje. Štoviše, često u saborskim klupama, iza govornica, ali i u privatnom životu političara svjedočimo da su nasilnici svuda oko nas. Jeste li vi nekada bili meta/žrtva verbalnog nasilja? Političari su često prokazani u društvu kao nasilnici nad ženama. Sjećamo se slučaju požeškog župana, zatim općinskog načelnik Severina Žarka Žgele koji je ispljuskao vlasnicu kafića... Bilo je tu i obiteljskog nasilja između jednog homoseksualnog para u vašem klubu.

Nema u tome pravila - ni lijevi ni desni nisu imuni… Ipak, moramo striktno razlikovati žrtve od nasilnika. Zastupnik našeg kluba bio je žrtva, a ne počinitelj. No slažem se s vama, nasilnicima nije mjesto na odgovornim dužnostima. Oni ne mogu kontrolirati svoje agresivne nagone. Ne može se upravljanje općinom, gradom, županijom ili državom dopustiti osobi koja nije u stanju upravljati ni sobom.

Ima li još kolega za koje se zna da su nasilnici, a zbog političke moći su zaštićeni?

Želim vjerovati da ih nema, ali statistika kaže da su među nama. Tko su, to nećemo znati dok ih se žrtve ne usude prokazati. Usuditi se nije baš tako lako kada vidimo kako i što proživljavaju te jadne žene koje se usude prijaviti ‘moćnike’. Završavaju izloženo, nezaštićeno, zastrašeno i dodatno viktimizirano, dok se oni koji bi trebali biti kažnjeni i iza rešetaka i dalje šepure kao ugledni i rado viđeni članovi društva.

Jeste li vi kao boksačica ikada koristili svoje vještine izvan ringa? U samoobrani?

Nisam, ne.

Biste li ikada prešli preko udarca u vezi? Što biste napravili da vas partner udari, makar u afektu?

Nema tu afekta. Udarac je udarac. Jednako boli i ruši temelje zdravog odnosa, ljubavi i poštovanja kojih ni u najmanjem udarcu jednostavno nema. Jedino što bih prešla u slučaju udarca jest prag te kuće/doma. Odlazeći. Nepovratno. Munjevitom brzinom. Bez osvrtanja.

Dolazimo li tu do odgovornosti vođa stranaka da djeluju na svoje ljude? Na lokalne moćnike koji pune stupce crnih kronika svojim ponašanjem.

Dolazimo, naravno. Politika i društvo moraju se voditi vlastitim primjerom. Dužnost je politike i političara da brzo i učinkovito iz svojih redova izbace sve nasilnike i javno dokažu neprihvatljivost takvog ponašanja. Nažalost, na tom koraku prečesto padamo.

Naši najistaknutiji političari, predsjednik i premijer, često su u javnom diskursu dvije sukobljene strane i ne biraju riječi, što mnogi tumače kao verbalno nasilje te se time relativizira vrijeđanje u javnom prostoru. Koji je vaš stav o tome?

Mi kao političari koji obilato koristimo i zauzimamo medijski prostor u svakom bismo trenutku trebali biti svjesni utjecaja koji imamo ne samo na život ljudi odlukama i zakonima koje donosimo, nego i načina ponašanja i verbalnog diskursa koji promoviramo. Jer ako jedan političar drugome kaže da je kreten i glupan, kolegici da je nakaza, masna ili debela, premijer nasrne na zastupnika, zašto to neki učenik u 5b ne bi učinio drugom učeniku/ci iz razreda. Time to postaje društveno prihvatljivo, pa čak i poželjno ponašanje.

Trenutačno u javnom diskursu svjedočimo da se huligani, čije je ponašanje rezultiralo ubojstvom jednoga grčkog huligana, opisuju riječima ‘naši dečki’, ‘navijači’. Nije li to zamjena teza? Imate li razumijevanja za zabrinute roditelje? Vi ste isto dijete sporta, jeste li s majkom razgovarali o ovom slučaju?

U svakom žitu ima kukolja pa i među navijačima. Živim za dane kada će roditelji s djecom ponovno puniti naše nogometne stadione jer će se na njima osjećati ugodno i sigurno, uživati u igri i dostojanstvenoj navijačkoj atmosferi koja svoje slavi, a druge ne ponižava i vrijeđa. Ima takvih utakmica i ima takvih navijača. Ima i onih drugih zbog kojih nas je sram i ne osjećamo se dobro. Slučaj koji se dogodio u Grčkoj je grozan. Dogodio se najgori mogući scenarij. Izgubljen je jedan život, brojni će biti uništeni. Jer oni koji vole sport razumiju da sport spaja, a da se ljubav prema klubu ili domovini pokazuje ne samo na terenu, nego i ponašanjem na tribinama, ali i izvan njih.

Jesu li tu najviše zakazali roditelji ‘navijača’, a zatim i institucije reda i mira?

Razumijem zabrinutost roditelja jer je ovaj slučaj poprimio neobjašnjive razmjere. Nitko ne spori da se trebaju sankcionirati svi koji su krivi za ubojstvo i izazivanje nereda. Međutim, na putu utvrđivanja i sankcioniranja krivaca svaki čovjek ima pravo na svoja temeljna ljudska prava, pošteno i pravedno suđenje u skladu sa zakonima, humane uvjete i sigurnost u zatvorima. Nameće se i logično pitanje je li se ovaj najcrnji scenarij mogao izbjeći. Ako su grčke vlasti znale, a znale su posredstvom informacija naših institucija, da su Hrvatsku napustili i u Grčku ušli ljudi koji imaju zabranu posjećivanja utakmica zbog huliganizma, kako je uopće moglo doći do očito dogovorenog obračuna ovakvih razmjera i krvavih posljedica.